Umijeće življenja

Umijeće življenja: Vipassana meditacija

Svatko traži mir i sklad, koji nedostaju u našim životima. Svi povremeno osjećamo uzrujanost, iritaciju i nesklad. Kada nas obuzme ovakva bijeda, ne zadržavamo je samo za sebe, već je često prenosimo drugim ljudima. Nezadovoljstvo ili nesreća ispunjavaju atmosferu oko osobe koja se osjeća bijedno, što utječe i na svakoga u kontaktu s takvom osobom. To zacijelo nije vješt način življenja.

Valjalo bi živjeti u miru sa sobom i drugima. Ljudsko biće je u konačnici društveno biće, koje živi u zajednici i stvara međusobne odnose. No kako bismo trebali živjeti u miru? Kako biti u stanju unutarnjeg mira i održavati sklad u okolini, tako da i drugi mogu živjeti mirno i skladno?

Kako bi se oslobodili svoje bijede, trebamo znati njezin temeljni razlog, uzrok patnje. Ako istražimo taj problem, postaje jasno da, uvijek kad započnemo stvarati bilo koju negativnost ili nečistoću uma, neizbježno postajemo nesretni. Negativnost uma, mentalna slabost ili nečistoća, ne mogu koegzistirati s mirom i skladom.

Kako započinjemo stvarati negativnost? Ovo također postaje jasno istraživanjem. Postajemo nesretni kad uvidimo da se netko ponaša na način koji nam se ne sviđa ili kad nam se dešava nešto što nam se ne sviđa. Neželjeni događaji se dese i mi stvaramo unutarnju napetost. Željene stvari se ne dogode, nešto im zapriječi put i opet stvaramo unutarnju napetost, započinjemo vezivati unutarnje čvorove. I tako kroz život, neželjene stvari se i dalje dešavaju, željene stvari se mogu i ne moraju desiti, a proces naše reakcije, vezivanja čvorova – Gordijskih čvorova – čini cijelu mentalnu i fizičku strukturu toliko napetom, tako punom negativnosti, da život postaje bijeda.

Dakle, jedan način rješavanja ovog problema je urediti da se ništa neželjeno ne desi u životu, da se sve nastavi događati upravo prema našim željama. Tada moramo razviti moć ili pronaći nekoga tko ima takvu moć (i želi nam pomoći), osiguravajući da nema neželjenih događaja i da se desi upravo sve što želimo. No, to je nemoguće. Ne postoji osoba na svijetu čije želje su uvijek ispunjene i u čijem životu sve teče po njegovim ili njezinim željama, bez ijednog neželjenog događaja. Stalno srećemo pojave koje su suprotne našim željama. Tu se pojavljuju pitanja: Kako prestati slijepo reagirati, suočeni sa stvarima koje nam se ne sviđaju? Kako prestati stvarati napetost i sačuvati unutarnji mir i sklad?

U Indiji, kao i u drugim zemljama, mudre i svete osobe iz prošlosti već su proučile ovaj problem – problem ljudske patnje – i pronašle rješenje: ako se nešto neželjeno desi i započnete reagirati stvaranjem ljutnje, straha ili bilo koje negativnosti, tada, što prije moguće, preusmjerite svoju pažnju na nešto drugo. Primjerice, ustanite, uzmite čašu vode i počnite piti – Vaš bijes se neće umnožiti; dapače počet će jenjavati. Ili započnite brojati: jedan, dva, tri, četiri. Ili započnite ponavljati riječ, ili izreku, ili neku mantru, možda ime Boga ili svete osobe prema kojima osjećate veliku odanost; pažnja je skrenuta i u nekoj mjeri oslobodit ćete se negativnosti i ljutnje.

Rješenje je bilo korisno, funkcioniralo je. Još uvijek funkcionira. Ovakvim odgovorom, um se oslobađa uzrujanosti. No ovo rješenje funkcionira samo na svjesnoj razini. U stvari, skretanjem pažnje potiskujemo negativnost duboko u nesvjesno, gdje se nastavlja stvaranje i umnožavanje iste slabosti. Na površini nalazimo sloj mira i sklada, no dubine uma kriju uspavane vulkane potisnutih negativnosti, koji prije ili poslije mogu izazvati snažnu erupciju i eksploziju.

Drugi istraživači unutarnje istine otišli su još dalje u potrazi da bi, iskusivši unutarnju realnost uma i materijalne strukture, shvatili da je preusmjeravanje pažnje bijeg od problema. Bijeg nije rješenje, treba se suočiti s problemom. Kad god se negativnost pojavi u umu, samo je promatrajte, suočite se s njom. Onog trena kad započnete promatrati mentalnu nečistoću, ona gubi na snazi i polako iščezne.

Dobro rješenje; izbjegava oba ekstrema – potiskivanje ili reakciju. Zatrpavanje u podsvijest neće iskorijeniti negativnost, dok dopuštanje reakcije nezdravih tjelesnih ili govornih akcija samo stvara više problema. No ako samo promatrate, tada nečistoće iščezavaju i oslobađate ih se.

Ovo zvuči prekrasno, no da li je to zaista praktično rješenje? Nije lako suočiti se s vlastitim nečistoćama. Kad se pojavi bijes, obuzme nas toliko brzo, da to niti ne primijetimo. Tada, svladani bijesom, govorimo ili činimo fizička djela kojima štetimo sebi i drugima. Kasnije, kad je bijes prošao, počnemo plakati i kajati se, moleći oprost od ove ili one osobe ili Boga: „O, učinio (učinila) sam grešku, molim Te oprosti mi!“ No naredni put, u sličnoj situaciji, reagiramo na isti način. Ovo opetovano kajanje nimalo ne pomaže.

Poteškoća je u tome što nismo svjesni kad negativnost započne. A započinje duboko u nesvjesnom umu; dok dosegne svjesnu razinu zadobije toliko snage, da nas savlada i tad nismo u stanju samo promatrati.

Pretpostavimo da zaposlim privatnu tajnicu, koja će me (kad god se pojavi bijes) upozoriti: „Gledaj, pojavio se bijes!“ Pošto ne mogu znati kad će se pojaviti bijes, trebam angažirati tri privatne tajnice, za tri smjene tijekom cijelog dana! Recimo da si to mogu priuštiti i pojavi se bijes. Moja tajnica me trenutno upozori: „O, gledaj – pojavio se bijes!“ Prva moja reakcija je ukor: „Ti budalo! Misliš da si plaćena da me podučavaš?“ Toliko sam obuzet(a) bijesom, da ni dobar savjet ne pomaže.

No recimo da mudrost nadjača i da je ne izgrdim. Umjesto toga, kažem: „Puno ti hvala. Sad moram sjesti i promatrati svoj bijes.“ No, da li je to moguće? Čim zatvorim oči u pokušaju promatranja bijesa, predmet bijesa odmah mi dođe u misli – osoba ili incident koji inicira bijes. Tada već ne promatram sam bijes, tek vanjski stimulans te emocije. To će samo umnožiti bijes, što nije rješenje. Vrlo je teško promatrati apstraktnu negativnost, apstraktnu emociju, izdvojenu od vanjskog objekta koji ju je potakao da se pojavi.

Ipak, osoba koja je došla do konačne istine pronašla je realno rješenje. Otkrio je da, kad god se pojavi nečistoća uma, dvije stvari započnu istovremeno na fizičkoj razini. Jedna – dah gubi svoj normalan ritam. Kad god se u mislima pojavi negativnost, počinjemo disati snažnije. Ovo je lako promatrati. Na suptilnijoj razini, započinje biokemijska reakcija u tijelu, koja rezultira nekim osjetima. Svaka nečistoća stvara neki osjet unutar našeg tijela.

To predstavlja praktično rješenje. Obična osoba ne može promatrati apstraktne slabosti uma – strah, ljutnju ili strast. No, uz ispravno učenje i praksu, postaje vrlo lako promatrati disanje i osjete na tijelu, a obje su ove pojave izravno povezane s mentalnim slabostima.

Disanje i osjeti pomoći će na dva načina. Prvo, bit će kao naše osobne sekretarice (sekretari). Čim se pojavi negativnost uma, disanje će izgubiti svoju normalnost; počet će vikati: „Gledaj, nešto je krenulo po krivu!“ Nema smisla izgrditi dah, trebamo prihvatiti ovo upozorenje. Na sličan način, osjeti će nam reći da je nešto krenulo po krivu. Tada, kad smo upozoreni, možemo započeti promatrati disanje, započeti promatrati osjete i vrlo brzo ćemo uvidjeti da negativnost iščezava.

Ova mentalno-fizička pojava je kao novčić s dvije strane. Na jednoj strani su misli i emocije koje se pojavljuju u umu, a na drugoj strani je disanje i osjeti na tijelu. Bilo koje misli i emocije, bilo koje mentalne nečistoće koje se pojave, oslikavaju se taj tren u disanju i osjetima. Tako, promatrajući disanje ili osjete, u stvari promatramo mentalne nečistoće. Umjesto bježanja od problema, suočavamo se s realnošću, onakvom kakva jest. Kao rezultat, otkrivamo da te nečistoće oslabljuju; ne mogu nas više savladati kao što su to činile u prošlosti. Ako smo uporni, nečistoće će konačno iščeznuti i započet ćemo živjeti smireno i sretno, životom sve slobodnijim od negativnosti.

Tako nam tehnika samo-promatranja pokazuje realnost dva aspekta – unutarnjeg i vanjskog. Prije smo samo gledali vanjske pojave, propuštajući unutarnju istinu. Uvijek smo vani tražili izvore naše nesreće; uvijek smo optuživali i pokušavali promijeniti realnost izvana. Neuki o unutarnjoj realnosti, nikad nismo shvatili da je uzrok patnje unutra, u našim vlastitim slijepim reakcijama prema ugodnim ili neugodnim osjetima.

Sada, kroz vježbu, možemo vidjeti drugu stranu novčića. Možemo biti svjesni našeg disanja, kao i onoga što se događa u unutarnjosti. Što god bilo, dah ili osjet, učimo to samo promatrati, bez gubitka staloženosti. Prestajemo reagirati i umnožavati svoju bijedu. Umjesto toga, dopuštamo nečistoćama da se pojave i prođu.

Što više prakticiramo ovu tehniku, to prije će se negativnosti rastopiti. Postupno, um postaje slobodan od svih nečistoća, postaje čist. Čist um je uvijek pun ljubavi – nesebične ljubavi za sve druge, pun suosjećanja za padove i patnje drugih, pun radosti za njihove uspjehe i sreću, pun staloženosti u svim situacijama.

Kad osoba dođe do tog stupnja, mijenja obrazac cijelog života. Više nije moguće učiniti bilo što, riječima ili djelom, što bi poremetilo mir i sreću drugih. Umjesto toga, staložen um nije samo miroljubiv, već atmosfera okruženja također postaje prožeta mirom i skladom, što počinje utjecati na druge, pomažući im.

Učenjem staloženost u svim unutarnjim iskustvima, razvijamo sposobnost odvajanja od svega s čime se suočimo u vanjskim situacijama. Treba razumjeti da takva sposobnost odvajanja ne znači bijeg ili nezainteresiranost za probleme svijeta. Oni koji redovno prakticiraju Vipassanu postaju osjetljiviji na patnje drugih i učinit će krajnji napor da ublaže patnju na bilo koji način – no bez uzrujanosti, s umom punim ljubavi, suosjećanja i staloženosti. Uče se svetoj ravnodušnosti – kako biti potpuno posvećen, potpuno uključen pomažući drugima, istovremeno održavajući staloženost uma. Na ovaj način ostaju smireni i sretni, dok rade za mir i sreću drugih.

To nas je učio Buddha: umijeće življenja. On nikad nije osnovao niti učio bilo koju religiju. Nikad nije podučavao one koji su mu došli bilo kakvim obredima ili ritualima ili praznim formalnostima. Umjesto toga, učio ih je samo promatrati prirodu kakva jest, putem promatranja unutarnje realnosti. Iz neukosti, nastavljamo reagirati na načine koji štete nama i drugima. No, kad se pojavi mudrost kroz promatranje realnosti, onakve kakva jest – ova navika reakcije se postupno gubi. Kad prestanemo slijepo reagirati, tada smo sposobni za pravu akciju – akciju koja nastaje iz staloženog uma, koji vidi i shvaća istinu. Takve akcije mogu biti samo pozitivne, kreativne i korisne, nama i drugima.

Ono što treba je „spoznati samog sebe“ – savjet koji daje svaka mudra osoba. Moramo se spoznati, ne samo intelektualno u području ideja i teorija, kao niti emocija ili odanosti, jednostavno slijepo vjerujući nečemu što smo čuli ili pročitali. Trebamo izravno doživjeti realnost vlastitog mentalno-fizičkog fenomena. Jedino to će nam pomoći osloboditi se vlastite patnje.

Ova tehnika samo promatranja koja omogućuje izravno iskustvo naše unutarnje realnosti, zove se Vipassana meditacija. Jezikom Indije za vrijeme Buddhe, passana je značilo vidjeti na uobičajen način, otvorenim očima; no vipassana znači promatrati pojave takve kakve stvarno jesu, ne samo kakvima se čine. Trebamo prodrijeti kroz prividnu istinu, dok ne dosegnemo konačnu istinu cijele mentalno-fizičke strukture. Kad doživimo ovu istinu, možemo naučiti prestati slijepo reagirati, prestati stvarati negativnosti, a time prirodno i postupno iskorijeniti i stare negativnosti. Postajemo slobodni od bijede i doživljavamo stvarnu sreću.

Postoje tri koraka učenja tijekom tečaja meditacije. Prvo, osoba se mora odreći bilo koje akcije, fizičke ili vokalne, kojom bi remetila mir i ravnotežu drugih. Osoba ne može raditi na oslobađanju vlastitih nečistoća uma, ako istovremeno nastavlja činiti dijela tijelom ili govorom, koja umnožavaju nečistoće. Stoga je etički kodeks suštinski prvi korak prakse. Osoba se obvezuje da nema ubijanja, da nema krađe, da nema seksualnih prijestupa, da nema laži i da nema uzimanja opojnih sredstava. Odricanjem takvih djela, osoba dopušta umu da se dovoljno staloži za nastavne korake.

Naredni korak je razvoj kontrole ovog neobuzdanog uma, kroz vježbu fokusiranja na jedan objekt, disanje. Osoba pokušava što dulje moguće zadržati pažnju na disanju. Ovo nije vježba disanja; osoba ne regulira svoje disanje. Umjesto toga, osoba promatra prirodno disanje, onakvo kakvo jest, kroz prirodan udah i izdah. Na ovaj način osoba dodatno umiruje um, koji nije više svladan snažnim negativnostima. Istovremeno, osoba koncentrira um, čineći ga oštrim i prodornim, sposobnim za rad s uvidima.

Ova dva prva koraka, etičko življenje i kontrola uma, neophodni su i vrlo korisni sami po sebi, no neće dovesti do iskorjenjenja negativnosti, ako nije poduzet treći korak: pročišćavanje uma od nečistoća, kroz razvoj uvida u vlastitu prirodu. To je Vipassana: iskustvo vlastite realnosti kroz sistematsko i nepristrano promatranje stalno mijenjajućeg fenomena uma i materijalne strukture, koji se očituju kroz osjete. Ovo je kulminacija Buddhinog učenja: samo-pročišćenje kroz samo-promatranje.

Ovo može prakticirati svatko. Svi se suočavamo s problemom patnje. To je univerzalna bolest, koja traži univerzalan lijek. Kada nekoga obuhvati ljutnja, to nije budistička ljutnja, niti hinduistička ljutnja, niti kršćanska ljutnja. Ljutnja je ljutnja. Kad netko postane uzrujan zbog ljutnje, takva uzrujanost nije kršćanska, niti židovska, niti muslimanska. Bolest je univerzalna. Lijek također treba biti univerzalan.

Vipassana je takav lijek. Nitko neće imati primjedbe na etički kodeks, koji poštuje mir i sklad drugih. Nitko neće imati primjedbe na razvoj kontrole uma. Nitko neće imati primjedbe na razvoj uvida o vlastitoj prirodi, čime je moguće osloboditi um od negativnosti. Vipassana je univerzalan put.

Promatranje realnosti takve kakva jest, promatrajući unutarnju istinu – znači spoznati sebe izravno i iskustveno. Kroz praksu, osoba se oslobađa bijede i mentalnih nečistoća. Od velike, vanjske, prividne istine, prodire ka konačnoj istini uma i materije. Po tom slijedi korak dalje kroz iskustvo istine, koja je izvan uma i materije, izvan vremena i prostora, izvan uvjetovanog polja relativnosti: istine potpunog oslobođenja od svih slabosti, svih nečistoća, sve patnje. Ime kojim možemo nazvati konačnu istinu je nevažno; no to je konačni cilj svake osobe.

Neka svi vi doživite ovu krajnju istinu. Neka svi ljudi budu slobodni od bijede. Neka uživaju stvarni mir, stvarni sklad, stvarnu sreću.

NEKA SVA BIĆA BUDU SRETNA

Ovaj tekst temelji se na govoru g. S.N. Goenke, održanom u Bernu, Švicarska.

bleaf-90x98

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s